Bilo je davno kada sam upoznao Čopora.
Bilo je davno kada sam upoznao grofa Čopora.
A davno bješe 21.03.1916.
Dakle, prošlo nešto manje od stotinjak godina od kada sam dobio pismo na ruke, od mog pobratima i alkokuma Mor Krom Kinskog koji mi je pričao o čovjeku nadnaravnih moći, koji sirotinji pomaže a bogate plaši svojom pojavom, glasom i stasom.
Prije nego što je razvezao pismo, Kinski mi reče :
-„ Što god piše na tom papiru, te riječi brate, ponesi sa sobom u grob.“-
Prema tome braćo ne mogu vam o detaljima pisma, ali ono što vam mogu reći da sam inače bio tražen po prigorju kao vrstan grafičar, slikar, svjedok vremena rekao bih, i da nema sela, kuće, ognjišta koje moje platno nije bilježilo tih ratnih godina, i prema tome bit će da me taj čudnovati grof sa Jadrana traži kao vječnog svjedoka.
Nije mi bilo druge nego put pod noge i pravac Jadranu, na otok Žnjorcak pored moćnog Oruda koje je križao Frankopan osobno svojim blagoslovljenim usnama i otoku podario grofoviju u obliku dve kapele , mornarskog groblja, kamenoloma i Kaštela Brlog, a upravo grof Čopor ostade jedini plemić toga kraja i samim time jedini pravni, acta legalus, svjetovni nasljednik tog jezivog Kaštela u kojem bezvremenski grof obitava prema legendi još od doba Mlečana.
A do Žnjorcaka nije lako doći, a to grof Čopor znade, pa posla prema meni banijske vrane koje su me nosile do Velebita, a na Velebitu me čekali vukovi koji su me vukli do Jablanca, a u Jablancu ima parobrod bez kapetana i rogate posade koji vozi prav za Žnjorcak.
Kad se iskrcah u žnjorčaškoj grofoviji , dočekala me kiša i grmljavina recitirajući pjesme neznanih junaka i taj soundtrack me pratio drumom do prve i jedine konobe na otoku.
Dođoh pred konobu.
Konoba „Stanković“ isklesano iznad vrata.
Onako mokar i promrzao stisnuo sam olovnu kvaku vrata tesanih od bukovine, a iz tamnog prostora izleti zeleni štakor sa šeširom, a za njim tovar, a za tovarom bijela mula patuljaste građe. Kad sam se napokon našao s druge strane bukovine, dočekala me tišina i par očiju u mraku.
Točno nasuprot ulaza nalazio se kamin koji je stvarao staklene sjene na vlažnim zidovima i na smrkutna lica lokalnih bodula. Odoh do kamina i okrenuh leđa da mi se posuši gogoljeva kabanica i zgrije krhko telo.
Protegnem se na prste i stidljivo izbacih :
-„ Dobra večer dragi ljudi „.- U konobi tišina.
Samo vatra odgovara pljuckajući drva kroz zube, a lica domaćih učinila mi se još smrkutnija iz kojih sam očitavao, blago rečeno, neprijateljstvo. Progutah knedlu i naslonih se za šank, a preko pulta šanka vlasnik konobe.
Jiva ga zovu.
-„Barba, jel' može malo rakijice kakve, malo da zagrijem kosti i okrijepim želudac“ - Veselo pitam visokog čovjeka, velebitskih proporcija.
Natoči mi šutke pola čokanjčića rogača i prospe po šanku.
Napokon progovori i stisne kroz zube : -„ Po tebe je poslao grof ?“-
-„Grof ?“ – Liznem rogač i tiho priupitam.
-„Da, huljo, grof Čopor“ – drekne Jiva.
-„Tahm, čujte gospon Jiva … ja … znate …“ – panika me počne loviti.
-„ Začepi !“– Zareži komad brda i nastavi :
-„Ako ti je život drag, otiđi i ne vračaj se jer onaj tko jednom vidi grofa, više ne vidi nikog doli njeg samoga“-
U tom trenutku se sjetih brata Kinskog koji mi uvali nesretno grofova pisma i njegovih zlogukih riječi :
-„ Idi pravo grofu i nezaustavljaj se. Zbogom.“-
Da. Sad je gotovo. Tu sam di jesam i čupat ću se kako god znam. Izvadih iz futrole škice i gurnem ih pod ruke barbi Jivi.
-„Gospon Jiva, znate ja vam samo slikam, rišem, znate …“ – Pantomimom više nego glasom.
-„ Ako ti je život drag i život tvojih života, ondak ćeš se okrenut' i vratiti u purgerski štablek iz kojeg si došao“ – uporan bi barba Jiva, bdi a ja ne bib…
-„ Ali, moj ...moj kum, prijatelj i brat mi reče da je grof Čopor dobrotvor i da ….“- -„Propaganda !“ – prekine me Jiva i nastavi:
-„Tja ,zar dobrotvor otima djeve i piše teške pjesme recitirajući buri, a buri pravo daje?-
-„Grof Čopor je Nosferatu ! „– završi.
-„Nosferatu „ –
Nosferatu. Ponoviše preplašena lica u konobi skup sa mnom, i taman u tom trenutku otvoriše se vrata, a kroz vrata uleti kočija bez kočijaša a iz kočije zgrabi me ruka bez tijela i povuče u tili čas i dok sam otvorio oči, eto me pred Kaštelom Brlog.
Pokucah za obješenu potkovu o željena vrata, tri puta. Kuc,kuc,kuc. Velika trometarska vrata se otvoriše a ja vrteći se u nepravilne krugove otplesah u dvoranu. Na vrhu stepenica ukipljena prikaza. Visoka, u crnoj dugačkoj halji. I samo bezsvjetli odsjaj na glavi dade naslutiti da se radi o susretu koji će mi promijeniti život.
-„Sigurno ste umorni i gladni“ – reče a da ne otvori usta.
-„Još kako“ – ja djetinje provalim.
Odvedem me do blagovaone, a blagovaona ko špajz : stol za dvoje, karirani stolnjak i debela svijeća koja je zauzimala pola stola nakaradne scene.Scenu upotpuni sad već licevidljiv sam grof koji neuspješno sakriva velike očnjake iznad kojih su žmigale crvene oči popraćene sa svake strane špićasith ušiju koje su pak pokazivale u smjeru stožaste ćelave glave. -„Blagujmo“ – zapne mu jezik za zub a zub za pod.
Na skučenom stolu servirano retroaktivnim neredom : juha sa oblucima, brancin s blitvom, filetirane grdobine s pomfritom , pohana krvavica, i za desert , lošinjske kremšnite. Za piće : bokal vina od maslina i morska voda. Kako je ovo sve stalo na stolu od pola kvadrata, ni sam neznan. I dok su tanjuri počeli zveckati, grof započe konverzaciju :
-„Vi, vjerojatno pitate zašto sam po vas poslao ?“ - Punih usta pustim ramena da pričaju. ( slegnem 2-3 centimetra, možda i više ).
-„Daa…“ – nastavi grof:
-„ Vidite, meni treba čovjek koji će oslikavat' moje riječi i tim riječima dati vječni život, a za uzvrat, dragi moj ...“ – ispere usta vinom , te nastavi:
-… Za uzvrat ... ja ću vam podariti vječni život“ – tihim i umiljatim glasom šaptom će grof.
-„ U vama vidim potencijal i znam da ćemo se dobro slagati i od mene ćete puno dobiti a ja od vas tražim samo jedno … tražim da budete moj sluga … moj štakorčić mali „ – raširi usta u obliku polumjeseca.
-„Onda, dogovorili smo se ? „- gotovo pa zaključi grof.
Klimnem glavom.
(Stop. Morate shvatit' da me u tom trenutku glad izbezumila a brancin je bio tako ukusan da jednostavno nisam obraćao pažnju na detalje grofove priče.)
Kad sam završio sa objedom, obrišem salvetom masna usta i gotovo pa bahato priupitam grofa :
- „ Dobro grofe, što vi hoćete od mene ? Ja vam znam risat, i to je to, ne...“- srknem iz galonske čaše očima uprtima u grofa.
„Volite li glazbu ?“ – voljko me priupita sad već, pa mogu reći, Čopor.
Ja podigoh obrve i spustim čašu.
Grof pak digne šaku i raširi prste na kojima su obrasli nokti spiralnog oblika.
Ta scena me zgadi i povratih po podu večeru i zube.
-„Ja vam i orgulje sviram, znate“ – (iskesi zube) nastavi grof svoju priču neobračući pažnju na moje u najmanju ruku, probleme .
-„Što za vas znači umjetnost, žudite li za ljubavlju, za srećom ili trenutkom čak“ – Zamahne crnom haljinom i digne kragnu, okrene se prema prozoru te nastavi gotovo šapatom:
-„Znate, ja sam osamljen u ovom napuštenom kaštelu zbog svojih ekspresionističkih ideja o izolaciji pojedinca da bi taj isti pojedinac bio od koristi čovječanstvu. Moja samoća je uvjet za njihovo jedinstvo. Za početak, naravno, jedinstvo mojih sumještana“-
-„Kakve koristi čovječanstvu od vaših krvopijnih ideja grofe; ta mještani vas optužuju za najteže zločine, vi ste Nosferatu!“ – prekinem njegovo izlaganje.
Grof ispruži mali prst, te sa noktom prsta zabode grozd iz zdjelice; i jednakim tonom nastavi :
-„Propaganda moj naivni čovječe, propaganda. Ni mrava zgazio nijesam, ali sam u pjesmama gomile ubijao; ubijao sam njihov zatvoreni svijet podešen da funkcionira prema stogodišnjoj zadanoj normi. Ljudi me optužuju za zločine jer krivce trebaju, a krivci su sami sebi. Mladost ( ne misli na vremenski termin ) godinama odlazi s otoka, iz zemlje, jer oni ne žele živjeti kao robovi bez časti, ne žele robijati neznanju i vječnom strahu od nepoznatog.Vidite, u toj rečenici ja sam samo nepoznato. A strah,dragi moj štakorčiću, strah je narod. Ja sam učitelj, a oni su loši đaci koji ne osjećaju jedinstveni impuls slobode !“- -odjekne čitavom grofovijom.
Nisam shvatio ni riječi grofova finala, već ga poljubih u glavu ćelavu i regrutiram vrat nosferatuovim zubima. Tako braćo sam upoznao grofa Čopora i od tada jedino za njega znadem.
Da.
Rekao bih.
Dok ga ne upoznaš, bojiš ga se.
Površnim rukovanjem grofovljevom rukom, dobit ćete dojam da se radio o prodavaču magle ili čak jeftinim poet-šokersom marketingu. Međutim, ako mu čvrsto stisnete ruku, poljubite ćelo i nagnete glavu tako da uške legnu na ramena, tek ondak braćo, upoznat ćete Čopora koji će iz vas isisati nesigurnost i strah a kroz iste zube udahnuti vjeru u svoje vlastite grafičke, pjesničke, glazbene mogućnosti ili nemogućnosti, jer prema čoporizmu, loše je kad-kad dobro, pet je više od šest, otrov je bolji lijek, samoća je socijalizacija, i dur je uvijek mol, a na molu si uvijek sam, i sam ćeš bolje vidjet', bolje sam se vidiš, i kad vidiš gdje su grijesi, grijeh tugom ti isperi, svoju tugu ti nagradi, s pet žica i samoćom.
