„…Proklet sam ako odustanem , mrtav sam ako pristanem…“
Čopora sam upoznao na Acoustic Festivalu u zagrebačkom SPUNK-u u studenom 2007. Stipe Periša , moj kolega iz banda koji je ujedno bio organizator tog festivala opisao mi je Čopora kao „nekog tmurnog lika koji urla u mikrofon i grebe po gitari“.
OK , rekoh , da vidimo i to.
Upoznali smo se na tonskoj probi uoči same svirke.
Čopor mi je djelovao smireno i ozbiljno.
Imao neozvučenu akustičnu gitaru crvene boje i sa nekakvim naljepnicama. Bio nam je problem ozvučiti ga tijekom nastupa jer nismo imali dovoljno mikrofona, tako da je njegova svirka prema kraju bila zasjenjena žamorom publike.
Kako sam te večeri imao kameru sa sobom snimio sam neke neobavezne kadrove koji će se kasnije naći u mom dokumentarnom filmu Priča o dobrom ludilu.
Sama ideja za snimanje filma nastala je svega par dana poslije kada sam preslušavao audio zapis koncerta na kojem su između ostalog nastupili zagrebački band Lotus, Nina Romić, Olovni ples i Čopor.
Preslušavajući snimku ponajviše me je zainteresirao Čoporov nastup. Slušajući jednostavne, iskrene i bolne pjesme, koje pričaju o svakodnevnim brigama ili su izljevi nemoći i jada malog čovjeka, jednostavno me je oborilo s nogu.
Shvatio sam da se te večeri odvijalo nešto zaista posebno.
U tom trenu mi je u glavi mi se pojavila misao : o ovom čovjeku trebalo bi snimiti film. Naime ,sve njegove pjesme za mene već su bile svojevrstan scenarij.
Ponajviše me zainteresirala Čoporova uvjerljivost .
Dok sam slušao taj zapis nije me smetalo ništa od onog što obično smeta ljude koji ga prvi put čuju, stvari kao što su loše pjevanje, ponekad na rubu a često i izvan tonaliteta u kojem svira, pomalo nevješto sviranje gitare, fali mu žica na gitari koja je pomalo i raštimana, itd.
Sve to postaje nevažno ako je čovjek koji to radi uvjerljiv u svojoj priči a Čopor to jest.
Upravo me ta uvjerljivost (proživljenost onoga o čemu pjesma govori) navela na to da otkrijem što je zapravo pozadina tih Čoporovih priča. Kažem priča jer Čopor u biti nije glazbenik već pjesnik koji koristi glazbenu podlogu da bi ispričao svoju priču i radeći to na svojstven i grčevit teatralan način postaje svojevrstan medij.
Oni koji očekuju glazbu slušajući Čopora razočaraju se . Oni koji ne očekuju ništa već si dopuste da osjete atmosferu njegovih priča dobiju na dar duboko proživljenu neglumljenu predstavu.
Film Priča o dobrom ludilu nastao je spontano i bez konkretnog plana. Tijekom nekoliko naših susreta i zajedničkih svirki u razdoblju od studenog 2007. do siječnja 2009. spontano sam snimao kamerom razne trenutke na raznim lokacijama u Zagrebu, Vrgorcu i Zadru. Tom prilikom upoznao sam i pozadinu Čoporovih priča tj. upoznao sam Roberta Vodanovića , smirenog obiteljskog čovjeka koji je pronašao način da izbaci iz sebe ludilo koje svi manje-više posjedujemo.
Brlog Records je naziv njegove kućne izdavačke djelatnosti koja je na EX-YU prostorima povezala skupinu kantautora i bandova koji su prerasli u svojevrsnu scenu. Koliko je do sad vlastitih albuma izdao , to samo on zna. Način na koji to radi na trenutke može izgledati bizaran i smiješan ali kada u ruke dobijete vlastitom rukom izrađen cd omot i unutra sprženi cd na kojem dječjim rukopisom piše Brlog Records No. 25, ne možete se oteti dojmu da iza svega stoji velika ljubav i uvjerenje da je ono što radi posebno.
Mnogi ljudi Čopora te njegovu glazbu i poetiku neće shvatiti ali objašnjavanje uzroka takvog stanja otišlo bi unedogled.
Za kraj – Čopora ili Robija Vodanovića možete upoznati intimnije, a možda i shvatiti to što radi, pogledate li na youtubeu film Priča o dobrom ludilu. Prilično sam se namučio dok sam montirao sam film. Proces montaže trajao je oko dva tjedna i praktički me doveo do ludila.
Neprospavane noći pred kompjuterom i ponavljanje scena sa jednom te istom pjesmom: „…proklet sam ako odustanem , mrtav sam ako pristanem…“. To je ujedno postao i moj moto da završim film.
LO-FI , underground, trash, uradi sam , diletantski projekt kao i Čoporova glazba i Brlog Records ili drugim riječima : samo za one koji razumiju ovaj svijet nešto više ili drugačije od ostalih.
Tomislav Zorić
