Label : Brlog Records
ID : No. 009
Year : 2008
Artist : Čopor
Album : Priča O Dobrom Ludilu
Tracks : 12/12
T/L : 45:48 min/sec
01. Crna Knjiga
02. Da Smrt Ima...
03. Dodjite Na Sprovod
04. Duboko U Meni
05. Ja i Moj Otac
06. Kad Bih Se Vratio Kroz Vrijeme
07. Kišni Oblaci Nad Gradom
08. Majko Zemljo
09. Muhe Lete Kroz Kišu
10. Putovanje Kroz Bol ( Ljubav )
11. Svakidašnja Jadikovka
12. Vis Spi
FREE DOWNLOAD
Review ( HR. only )
Četvrti album Robert Vodanovića iliti Čopora iz Zadra koji vodi ovu malenu privatnu etiketu je do sada najbolje ostvarenje koje je napravio. Kad se pogleda omot, prvo što pada na pamet je THE ROLLING STONES - "Their Satanic Majestic Request" (iz 1967.), a da budem iskren, Čopor nije daleko pobjegao od psihodelije i sličnih eksperimenata, ali na daleko jednostavniji i prirodniji način. Album je i dalje u akustičnom 'raspoloženju', ali se ovaj puta potrudio da uz svoju akustičnu gitaru i vokal doda neke sasvim drugačije i nove elemente koji se s pravom mogu nazvati eksperimentalnim zvukovima i eksperimentalnom glazbom. Uz to, album je vrlo dobro snimljen, produciran i pročišćen od nepotrebnih šumova kakve su imali njegovi prethodni radovi. Ali, njegova domena nije čisti zvuk ili ono što se zove lo-fi gdje potpuno pripada nego njegove pjesme koje su snažne i emotivne, nabijene suptilnom strašću koja nastaje spontano i nepretenciozno. Drago Mlinarec je nekad uzeo gitaru i pjevao o impresijama koje je proživio, a Čopor uzima gitaru da mu posluži kao objekt na kojem temelji svoj osnovni 'zasad' koji donosi plod zvan onomatopeja njegove stvarnosti. U njegovoj stvarnosti postoji more, otok, obitelj, nekoliko prijatelja, niz događaja koje je proživio u Zadru i čvrsta volja da autorski objedini svjetonazor u cijelinu putem glazbe i ovog albuma. Zato jest album intiman i po pravo rečeno, underground jer nema niti jedne pjesme koja se može izdvojiti kao potencijalni hit. Ali niz kompozicija s ovog albuma se može vrtjeti na radio programima uz mix Bob Dylana, Eric Claptona, Neil Younga, Hladno pivo, Pipsa, Parni valjak, pa i Leteći odred, Crvenu jabuku, Boris Novkovića, a na kraju krajeva i preforsirana imena poput Gibonnija, Severine ili Stinga koje određena populacija publike ne može smisliti.
Čopor je prije svega napravio intiman album bez ikakvog komercijalnog opterećenja. Reklo bi se 'za svoju dušu' a'la Bokerini - tko shvati-shvati, tko ne shvati, neće niti u drugome životu. Ta njegova duša pokazuje snagu koju navedeni izvođači nemaju ili su je izgubili na konto komercijalne potrošnje. Već prva skladba "Crna knjiga" koja govori o Bibliji dočarava Čoporovu snagu da vlastitu intimu pretvori u stvarnost riječima 'našao sam crnu knjigu na polici u dnevnom boravku, ali neznam kako je čitati... a u toj knjizi piše: reče Bog neka bude svijetlost - i bi svijetlost, i vidje Bog da je svijetlost dobra i razdvoji svjetlost od tame. Svjetlost Bog prozva dan, a tamu noć. Tako bude večer, pa jutro, pa dan prvi... na svoju sliku stvori Bog čovjeka, na sliku Božju on ga stvori muško i žensko, i blagoslovi ih Bog i reče im plodite se i množite, i napunite Zemlju i sebi je podložite, vladajte ribama u moru i pticama u zraku i svim živim stvorovima što puze po zemlji. I doda Bog, evo dajem vam sve bilje što se sjemeni, sva stabla plodonosna što se sjemene po svoj Zemlji, neka vam budu za hranu. A zvijerima na zemlji i pticama u zraku i gmizavcima što pužu po zemlji u kojima je dah života neka je za hranu sve zeleno bilje. I bi tako. Našao sam crnu knjigu, ali neznam kako je čitati'. Kad slušatelj čuje ove stihove jedne od najdužih skladbi na albumu (4 minute) mora se zapitati 'tko sam i zašto postojim?'. Ne kažem da je Čopor nekakav pragmatik, religiozan momak (uopće ga ne poznajem) ili nekakav posebno kvalitetan muzičar ili pjevač. Nema glas, svirka gitare mu je svedena na 2-3 akorda, ali tekstovi su toliko prirodni i jednostavni koji iz ovog suludog života ponovno vraćaju sve neispunjene želje na zemlju. Naredna "Da smrt ima..." je određena 'spoken-word acapella' gdje tekst ide ovako - 'da smrt ima ruke, vezao bih je, da smrt ima kičmu, slomio bih je, da smrt ima oči, iskopao bi ih, da smrt ima lice, pljunuo bi ga, da smrt zna da govori pitao bi je ima li Boga, dal' ima bijelog konja, bio bih njen princ, da je smrt žena, vodio bih ljubav s njom cijelu noć, da mi pokuca na vrata, popio bih čašu vina s njom...'. Ovo o čemu govori Čopor nisu nafurane sekvence r'n'r-a 21. stoljeća, to što radi ovaj samozatajni meštar je ponekad jače od Wagnera, Joy Division, Dylana, Cavea... Premda se divim svim velikim ljudima i umjetnicima koji su opisivali život i smrt (a i Damir Avdić je jedan od njih), čini mi se da nitko nije smrt uspio ovako lijepo interpretirati kao vlastitu prijateljicu s kojom bi čak i legao u krevet. Čopor je najbolji black-metalac kojeg znam u posljednje, a uopće nema veze s metalom! (ha-ha-ha). Naredna "Dođite na sprovod" je nešto posve novo u Čoporovom radu. Uz njegovu akustičnu gitaru po prvi puta se pojavljuje synth kojeg je kupio svojoj kčerki Sunčani i lupanje poput bas bubnja izvedeno na Tehac način. Niti sam Čopor se ne sjeća kako je napravio taj čudnovati trip-hop (hm?) ritam. Tekst je također važan dio skladbe i poziv je na sprovod - 'čovjek pred vama je mrtav, dođite na sprovod, a što mi nakon svega ostane je ... moje pjesme, moji snovi', a u završnici skladbe je nadasve neočekivana eksperimentalna buka koju bi htjeli u svom arsenalu imati Pop Group, Šarlo akrobata, Slobodan Kajkut, Merzbow... fantastična skladba! "Duboko u meni" je Čoporova intimna priča koja se nastavlja u "Ja i moj otac" koje ovaj osebenjak proživljava u svojoj dubokoj stvarnosti. Ne stidi se priznati da je dijete razvedenih roditelja koje nikada nije imalo podršku prave ruke i stege (nisi jedini), te mašta o tome kako bi sve jednostavno izgledalo da barem jednom vidi vlastitog oca, pa da hodaju gradom s plastičnom vrečicom i kako je sve moglo biti. 'Prešli smo ulicu ćuteći, kao što smo i uvijek činili... ovi ljudi mene znaju, ovi ljudi mene ne poznaju, ovaj grad mene krade, ali uvijek kad se vraćam imam osjećaj da odlazim, da i dalje putujem, da i dalje odlazim, odlazim, odlazim...' Priznajem da me ova pjesma toliko pogodila da sam suosjećao s autorom kojeg ne poznajem (vidjeli smo se na 10-20 sekundi u Spunku 2007) . To je bolna intimna ispovjest za koju Čopor kaže da je nikada neće izvesti uživo jer je zaista bolna rana koju je u ovaj album-dnevnik uvrstio. Da nema ove pjesme, album ne bi bio cjelovit. "Ja i moj otac" je najbolnija pjesma Čopora, a svirka i izvedba je tako mračna s par gitarskih akorda koje pred sam kraj upotpunjuju prateći psycho vokali 'možda smo samo previše slični'. Jasno je da Čopor ne daje niti jednu trunku komercijalnom efektu... A onda vas očekuje nevjerojatan psycho trip-hop post-rock/experimental "Kad bi se vratio kroz vrijeme". Sigur Ros i ekipa s Islanda (a i onoga što se zove post-rock) mogu se smrznuti. Sasvim posebna stvar na albumu. "Kišni oblaci nad gradom" je pjesma gdje je Čopor po prvi puta u svojoj karijeri prednost prepustio klavijaturama i šumu koji se svodi na gradskoj buci. Zadnji dio albuma je najinteresantniji ne samo za mene koji sam čuo sve Čoporove albume, nego i za onoga tko će ga sada prvi puta slušati. Tu se Robi služi avangardno-akustičnim zvukovima, obiljem elektronske produkcije i daje do znanja da nije akustična gitara i vokal jedino što se u njegovom repertoaru može naći. Odlična stvar za N.O.Jazz festival je psihodelično-eksperimentalna "Muhe lete kroz kišu" s vokalnim samplovima koji završavaju fade-outom u usporenoj varijanti. Uz to dobijete odličan tekst 'pogledaj kroz prozor, u ovome gradu nema ništa za tebe, i možda tvoje oči nešto vide, auto, ulična svjetiljka, passss, čovjek pretrčava cestu... u ovome gradu nema ničega za nas, u ovom gradu, u ovom gradu...' Po Čoporu najvažnija stvar na albumu je "Putovanje kroz bol (ljubav)" koja se nalazi na samom kraju albuma, a tipična je ljubavna balada namijenjena njegovoj Barbari, ali se može odnositi i na općenitu ljubavnu pjesmu - 'nudim ti ljubav, ja i ti možemo živjeti, suze il' smijeh'. A na samom kraju albuma nalazi se Neil Young-Dylan-Cave-Cohen-Joy Division skladba "Svakidašnja jadikovkva", bolna pjesma 'mučno je, najmučnije, biti star, a tako mlad' na tekst Tin Ujevića. Putem e-maila Čopor mi je javio da se upoznao s momcima iz Olovnog Plesa 2008. godine u Vrgorcu, te da ga je to potaknulo da se oproba u 'skidanju' velikih hrvatskih pjesnika. Izabrao je fenomenalnu pjesmu koju je obradio na način kao da je njegova autorska pjesma. Posljednja stvar na ovom albumu je "Vis spi" na narječju iz otoka Visa, ali to narječje uopće nije teško za shvatiti dok znaš da zima gre, jugo puše, škura škripi, a zima gre... U toj pjesmi, kao i na još nekoliko Čopor je iskoristio 'udaraljke' - plastičnu piksu od cedevite ispunjenu šljunkom ili tko zna čime da bi dobio efekt ritmičkog 'škrebetanja' (ritam a'la tambourin). Jednu stvar je napravio uz pomoć obične kuhinjske tave u koju je stavio rižu, a "Duboko u meni" sa škripanjem štapića iz kineskog restorana na češlju.
Ubjedljivo najbolji album Čopora koji veli da su prethodni albumi bili o ljudima i psima. A ovaj je zaista nešto posebno i ne može se niti pretpostaviti kakva će još iznenađenja ponuditi ovaj sve manje lo-fi, a sve više folk-noir freak iz Zadra.
by Vladimir Horvat Horvi
